Autor je pokušao da prikaže odnos između arheološke misli i širih teorijskih tokova u intelektualnom životu uopšte, kao i da što jasnije predstavi odnos između arheološke teorije i prakse. Tom cilju najviše je odgovarala struktura istorijskog pristupa koji se najprije usredsređuje na novu (procesnu) arheologiju i reakcije na nju, i tek potom prelazi na rasprave koje se vode danas.