O čemu je 1941. godine u zaglušujućoj tišini paragvajske prašume mogla da razmišlja Elijana Goldsmit? Oslobođena tereta svoje zapadnjačke maske, sada sa imenom Napagnuma, na šta i na koga je mogla da misli? Sama na svojoj grani, zatočenica sopstvene patnje, još uvijek nesvjesna da su joj Mbiji zapravo spasili život. Tek mnogo kasnije među stranama svojih čuvenih dnevnika zabeležila je: “Bez njih, bez ove potrage, završila bih kao cela moja porodica, pepeo među pepelom u peći koncentracionig logora!”
