Bio je početak zime 1991. kada sam na pustom beogradskom trgu Slavija ispraćao Mirka i Bobu. Jednim od poslednjih autobusa za Rovinj preko Mađarske napuštali su Beograd. Za mene, ovaj odlazak, nasilan i bolan, bio je pouzdan dokaz kako ulazimo u mračna vremena, u tešku i neizvjesnu budućnost. Provijavale su prve pahulje snega, hladan i tmuran beogradski dan. Jedini sam se našao na tom sumornom ispraćaju. Mirko Kovač bio je moj svakodnevni važan i dragocjen sagovornik, u vremenima kada se sve lomilo i raspadalo. Narastale su opasne i rušilačke strasti koje će uskoro zapaliti prostore nekada zajedničke domovine. Mirko Kovač se zaustavio u Rovinju, u teškoj egzistencijalnoj situaciji, u iznajmljenom stanu, bez svoje dragocjene biblioteke, u očajnoj poziciji apatrida, sa neizvjesnom budućnošću u ratom zahvaćenoj Jugoslaviji. Tada su počela naša dopisivanja, bez prevelike nade da će pisma stizati na upućene adrese, u vremenu kada su prekinute i telefonske veze, a mržnja i zločini uzimali sve više maha i postali tragična sudbina mnogih. – Filip David