Gete nije volio Kraljevića Marka. Dabome da nije, i kako bi vedri ljubitelj kalokagatije mogao voljeti onako mrka i violentna primitivca! O tome ne bi trebalo gubiti riječi. Zadatak je ovoga članka pokazati na primjeru Marka jedan dio Geteove pesničke fiziognomije; i naročito, obilježiti dokle je išla Geteova čuvena ljubav prema našoj narodnoj poeziji. Kad se, u onako pametnom i onako suhom 18. vijeku, začuo sa sjevera glas bardâ, i baladâ, i kad su Ruso i Herder onako zanosno objavili duh primitivnih naroda, Gete je i sâm stao slušati i bilježiti narodne pesme, zavolio baladu, preveo »Hasanaginicu«, obradio teme iz romantične njemačke prošlosti. No ubrzo je sve to ostavio, – otišao u Italiju, u antičnost. Ali, uopšte govoreći, Gete se nije prestajao inspirisati lirskom popijevkom iz naroda, otkako se poznao s Herderom, pa čak ni u Italiji, i to u smislu čistog lirizma. Po drugi put, on se pustio romantičnoj struji, i zanimao se narodnom poezijom, nadomak, od 1806. do 1828. po prilici, ali samo kao posmatrač; njegova orijentalska lirika značila je izvjesno bekstvo iz buke evropske revolucije u istočnu mudrost. Poslednje godine života on se opet zatvorio u svoj klasičarski vidokrug, koji zapravo nije ni ostavljao.