U dobu opsesivnog iščekivanja „lajkova“ koji nam pumpaju ego, u kome kao da smo izgubili dodir s drugim osobama, sve postaje gotovo nevažno ukoliko ne dobije potvrdu u vidu „šera“, uvjerenja da nas neko priznaje, da nam se divi, da nam kliče. Ali da li se u tome ogleda pravi uspjeh? Da li ga čovjek može postići ako jureći za slavom zaboravi na „sve ono što nije on sâm“?
